Svjedok br. 09 MIRKO BABIĆ Ovaj svoj iskaz spreman je ponoviti pred hrvatskim sudom. Adresa poznata hrvatskom tužilaštvu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: Recimo, izgonili bi nas da se kupamo. Hlače bi stavili na onu žicu koja je okruživala zatvor, dvorište zatvora i onda bi, kad nas kupaju onim šmrkovima, ona bi, to je bila njena metoda mučenja, prikupila bi razne lomljene opeke, komade od drva, palice od drva… to bi bilo vazda za jednu pseću kućaru tamo pored stepeništa spremno i mi kako bi skakali da dohvatimo tu odjeću, u vis, ona bi nas gađala dole po nogama i gonila nas da trčimo, da nosamo jedni druge. Krug je, dvorište, bilo pravokutnog oblika. Na metar pred taj krug ona bi pucala iz pištolja pred nas. Više puta bi nju Tomo Duić, zapovjednik, ovako, čisto kao tihim glasom, ne na javno, tihim glasom govorio Tanja. Znaš, ajde Tanja ovo, ajde Tanja ono, nemoj to… i takve stvari. Dolazila je obično u uniformi vojne policije, a dolazila je ponekad i u civilnoj uniformi, kako sam objasnio, ali je većinom bila u uniformi vojnoj. Zapovjednik Lore, zatvora, Tomo Duić je bio s njom često, pretežno je bio s njom u društvu, Ante Gudić, Anđelko,... Pa bili su i ovi momci koji nisu bili tako ekstremni kao što su oni. I oni su bili tu, to je normalno bilo, to je bila jedna smjena, i oni su bili tu u društvu. Bile su par stepenica dugačkih i tu obično bi sjedali i sa nama seirili kako da nas muče. A mi smo trčali po tom zatvoru, radili ono što su nam oni naredili. Onda odu njih dva, tri, četiri, pet… koliko ih dođe ili dovedu iz grada masu tih ljudi da nas muče. Onda oni tu smiju se, nama se podruguju, zezaju nas i tako da bi ona stalno sjedala. Gdje bi se god krenuo Tomo Duić, ona bi bila uza nj blizu, pratila ga je isto kao da je za njega bila zavezana Nonstop dok smo mi tu bili ona je dolazila stalno. Svaku malo je bila tu i prije podne i poslije podne, stalno, tako da sam toliko… iks puta čuo njeno ime kad bi spomenuli i ostali policajci, ne samo zapovjednik. Nego i ostali policajci kad bi spomenuli njeno ime. I kažem, i sad bih ja nju, da je vidim, čini mi se da mi je ostala u sjećanju urezana, jer je izmislila, imala tako glupe stvari i tako je smislila način mučenja, tako nas je tukla… Kad naiđemo kroz hodnik, ona ustane sa stepenica. Oni sjede, muški, ona se ustane i zašteka nas nogom, i čizmom, onaj, u nas. I onda dovede neko društvo njeno da nas tuče. Dovede njeno uvijek navečer da nas tuču. Iz grada je dovodila muškarce tu. Oni su bili u uniformama, za nas su bili svi jednaki. Nosili su iste uniforme, otkud znamo mi jesu li oni bili s ratišta, iz grada… čak i neka je ženska s njom stalno, koja je bila u uniformi, punija, ona je hodala s njom stalno po krugu. Ona bi došla u ćeliju, otvorila i - biraj, koje hoćeš da tučeš. Ona bi samo kazala Izlazi, ti, ti, ti… ali je prakticirala, kada nas oni već izvode na dvorište na mučenje, tada se ona uključi i dodatne njene mjere mučenja, mimo Ante Gudića, mimo zapovjednika, mimo Boksera, mimo ovih ili onih, ona bi to još dodatno dodavala stimulans neki njen, da nas ona dodatno muči na neki njen fazon, koji je ona zamišljala. A to se obično, kažem vam, trčiš u krugu, a ona puca iz pištolja, ili udara palicama, držalicama, nasadima raznim, opekama, cigle, opeke… pa te onda dolje, mi goli, bosi, udara po nogama, po cjevanicama... To su tako strašni bolovi, onako ispaćene... I onda ti to malo bude, nisi još došao u ćeliju, a ona ka Izlazi!, izlazi, ponovno da te tuču na hodniku. Uhvati te, tuče, kad nekoga dovede Hajde, kojega ćeš četnika? Ona je bila toliki hršum, ništa se nije razlikovala od ostalih muškaraca. …imala je duge noge, to uvijek spominjem, izrazito duge noge, jer tako je tukla tim nogama, silovito kao da je muško bilo, ko da je trenirala ove razne vježbe sportske. Ovaj njen pogled, ovaj tako prkosni pogled kojim je ona strijeljala s njim, kad je gledala, taj pogled i ovaj oblik lica kada ga gledaš bočno, mi je potpuno ostao u sjećanju. Samo kosa ovakva nije bila, ona je bila… bila je plava kosa, plava kosa, i imala je ovako na dnu kao uvrnuto, to se dobro sjećam i bila je kraća nego sada. Ali ovaj pogled lica, ovaj sokolski pogled, toliko je ona nas strijeljala… Što je imala, recimo, gadnu narav? Mi stojimo u ešalonu poredani, tko se njoj ne sviđa ili bez razloga, ona ti dođe i samo te pukne nogom, kad naiđe pored tebe, pukne te, samo te nabije na zid koliko je imala silovit udarac. I nos, nos, nema teorije da mi nije ostao dok sam živ, životom. Imala je tanja, tanka usta. Kod nas bi rekli da te žene s tankim ustima da su to mnogo zle žene, znate. Tako da su ta sjećanja ostala u mene urezana... Ali sigurno oči, bočna projekcija, nos i usta nikada se neće promijeniti u našem sjećanju.“ .
Svjedok br. 09 MIRKO BABIĆ Ovaj svoj iskaz spreman je ponoviti pred hrvatskim sudom. Adresa poznata hrvatskom tužilaštvu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: Recimo, izgonili bi nas da se kupamo. Hlače bi stavili na onu žicu koja je okruživala zatvor, dvorište zatvora i onda bi, kad nas kupaju onim šmrkovima, ona bi, to je bila njena metoda mučenja, prikupila bi razne lomljene opeke, komade od drva, palice od drva… to bi bilo vazda za jednu pseću kućaru tamo pored stepeništa spremno i mi kako bi skakali da dohvatimo tu odjeću, u vis, ona bi nas gađala dole po nogama i gonila nas da trčimo, da nosamo jedni druge. Krug je, dvorište, bilo pravokutnog oblika. Na metar pred taj krug ona bi pucala iz pištolja pred nas. Više puta bi nju Tomo Duić, zapovjednik, ovako, čisto kao tihim glasom, ne na javno, tihim glasom govorio Tanja. Znaš, ajde Tanja ovo, ajde Tanja ono, nemoj to… i takve stvari. Dolazila je obično u uniformi vojne policije, a dolazila je ponekad i u civilnoj uniformi, kako sam objasnio, ali je većinom bila u uniformi vojnoj. Zapovjednik Lore, zatvora, Tomo Duić je bio s njom često, pretežno je bio s njom u društvu, Ante Gudić, Anđelko,... Pa bili su i ovi momci koji nisu bili tako ekstremni kao što su oni. I oni su bili tu, to je normalno bilo, to je bila jedna smjena, i oni su bili tu u društvu. Bile su par stepenica dugačkih i tu obično bi sjedali i sa nama seirili kako da nas muče. A mi smo trčali po tom zatvoru, radili ono što su nam oni naredili. Onda odu njih dva, tri, četiri, pet… koliko ih dođe ili dovedu iz grada masu tih ljudi da nas muče. Onda oni tu smiju se, nama se podruguju, zezaju nas i tako da bi ona stalno sjedala. Gdje bi se god krenuo Tomo Duić, ona bi bila uza nj blizu, pratila ga je isto kao da je za njega bila zavezana Nonstop dok smo mi tu bili ona je dolazila stalno. Svaku malo je bila tu i prije podne i poslije podne, stalno, tako da sam toliko… iks puta čuo njeno ime kad bi spomenuli i ostali policajci, ne samo zapovjednik. Nego i ostali policajci kad bi spomenuli njeno ime. I kažem, i sad bih ja nju, da je vidim, čini mi se da mi je ostala u sjećanju urezana, jer je izmislila, imala tako glupe stvari i tako je smislila način mučenja, tako nas je tukla… Kad naiđemo kroz hodnik, ona ustane sa stepenica. Oni sjede, muški, ona se ustane i zašteka nas nogom, i čizmom, onaj, u nas. I onda dovede neko društvo njeno da nas tuče. Dovede njeno uvijek navečer da nas tuču. Iz grada je dovodila muškarce tu. Oni su bili u uniformama, za nas su bili svi jednaki. Nosili su iste uniforme, otkud znamo mi jesu li oni bili s ratišta, iz grada… čak i neka je ženska s njom stalno, koja je bila u uniformi, punija, ona je hodala s njom stalno po krugu. Ona bi došla u ćeliju, otvorila i - biraj, koje hoćeš da tučeš. Ona bi samo kazala Izlazi, ti, ti, ti… ali je prakticirala, kada nas oni već izvode na dvorište na mučenje, tada se ona uključi i dodatne njene mjere mučenja, mimo Ante Gudića, mimo zapovjednika, mimo Boksera, mimo ovih ili onih, ona bi to još dodatno dodavala stimulans neki njen, da nas ona dodatno muči na neki njen fazon, koji je ona zamišljala. A to se obično, kažem vam, trčiš u krugu, a ona puca iz pištolja, ili udara palicama, držalicama, nasadima raznim, opekama, cigle, opeke… pa te onda dolje, mi goli, bosi, udara po nogama, po cjevanicama... To su tako strašni bolovi, onako ispaćene... I onda ti to malo bude, nisi još došao u ćeliju, a ona ka Izlazi!, izlazi, ponovno da te tuču na hodniku. Uhvati te, tuče, kad nekoga dovede Hajde, kojega ćeš četnika? Ona je bila toliki hršum, ništa se nije razlikovala od ostalih muškaraca. …imala je duge noge, to uvijek spominjem, izrazito duge noge, jer tako je tukla tim nogama, silovito kao da je muško bilo, ko da je trenirala ove razne vježbe sportske. Ovaj njen pogled, ovaj tako prkosni pogled kojim je ona strijeljala s njim, kad je gledala, taj pogled i ovaj oblik lica kada ga gledaš bočno, mi je potpuno ostao u sjećanju. Samo kosa ovakva nije bila, ona je bila… bila je plava kosa, plava kosa, i imala je ovako na dnu kao uvrnuto, to se dobro sjećam i bila je kraća nego sada. Ali ovaj pogled lica, ovaj sokolski pogled, toliko je ona nas strijeljala… Što je imala, recimo, gadnu narav? Mi stojimo u ešalonu poredani, tko se njoj ne sviđa ili bez razloga, ona ti dođe i samo te pukne nogom, kad naiđe pored tebe, pukne te, samo te nabije na zid koliko je imala silovit udarac. I nos, nos, nema teorije da mi nije ostao dok sam živ, životom. Imala je tanja, tanka usta. Kod nas bi rekli da te žene s tankim ustima da su to mnogo zle žene, znate. Tako da su ta sjećanja ostala u mene urezana... Ali sigurno oči, bočna projekcija, nos i usta nikada se neće promijeniti u našem sjećanju.“ .
Svjedok br. 09 MIRKO BABIĆ Ovaj svoj iskaz spreman je ponoviti pred hrvatskim sudom. Adresa poznata hrvatskom tužilaštvu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: Recimo, izgonili bi nas da se kupamo. Hlače bi stavili na onu žicu koja je okruživala zatvor, dvorište zatvora i onda bi, kad nas kupaju onim šmrkovima, ona bi, to je bila njena metoda mučenja, prikupila bi razne lomljene opeke, komade od drva, palice od drva… to bi bilo vazda za jednu pseću kućaru tamo pored stepeništa spremno i mi kako bi skakali da dohvatimo tu odjeću, u vis, ona bi nas gađala dole po nogama i gonila nas da trčimo, da nosamo jedni druge. Krug je, dvorište, bilo pravokutnog oblika. Na metar pred taj krug ona bi pucala iz pištolja pred nas. Više puta bi nju Tomo Duić, zapovjednik, ovako, čisto kao tihim glasom, ne na javno, tihim glasom govorio Tanja. Znaš, ajde Tanja ovo, ajde Tanja ono, nemoj to… i takve stvari. Dolazila je obično u uniformi vojne policije, a dolazila je ponekad i u civilnoj uniformi, kako sam objasnio, ali je većinom bila u uniformi vojnoj. Zapovjednik Lore, zatvora, Tomo Duić je bio s njom često, pretežno je bio s njom u društvu, Ante Gudić, Anđelko,... Pa bili su i ovi momci koji nisu bili tako ekstremni kao što su oni. I oni su bili tu, to je normalno bilo, to je bila jedna smjena, i oni su bili tu u društvu. Bile su par stepenica dugačkih i tu obično bi sjedali i sa nama seirili kako da nas muče. A mi smo trčali po tom zatvoru, radili ono što su nam oni naredili. Onda odu njih dva, tri, četiri, pet… koliko ih dođe ili dovedu iz grada masu tih ljudi da nas muče. Onda oni tu smiju se, nama se podruguju, zezaju nas i tako da bi ona stalno sjedala. Gdje bi se god krenuo Tomo Duić, ona bi bila uza nj blizu, pratila ga je isto kao da je za njega bila zavezana Nonstop dok smo mi tu bili ona je dolazila stalno. Svaku malo je bila tu i prije podne i poslije podne, stalno, tako da sam toliko… iks puta čuo njeno ime kad bi spomenuli i ostali policajci, ne samo zapovjednik. Nego i ostali policajci kad bi spomenuli njeno ime. I kažem, i sad bih ja nju, da je vidim, čini mi se da mi je ostala u sjećanju urezana, jer je izmislila, imala tako glupe stvari i tako je smislila način mučenja, tako nas je tukla… Kad naiđemo kroz hodnik, ona ustane sa stepenica. Oni sjede, muški, ona se ustane i zašteka nas nogom, i čizmom, onaj, u nas. I onda dovede neko društvo njeno da nas tuče. Dovede njeno uvijek navečer da nas tuču. Iz grada je dovodila muškarce tu. Oni su bili u uniformama, za nas su bili svi jednaki. Nosili su iste uniforme, otkud znamo mi jesu li oni bili s ratišta, iz grada… čak i neka je ženska s njom stalno, koja je bila u uniformi, punija, ona je hodala s njom stalno po krugu. Ona bi došla u ćeliju, otvorila i - biraj, koje hoćeš da tučeš. Ona bi samo kazala Izlazi, ti, ti, ti… ali je prakticirala, kada nas oni već izvode na dvorište na mučenje, tada se ona uključi i dodatne njene mjere mučenja, mimo Ante Gudića, mimo zapovjednika, mimo Boksera, mimo ovih ili onih, ona bi to još dodatno dodavala stimulans neki njen, da nas ona dodatno muči na neki njen fazon, koji je ona zamišljala. A to se obično, kažem vam, trčiš u krugu, a ona puca iz pištolja, ili udara palicama, držalicama, nasadima raznim, opekama, cigle, opeke… pa te onda dolje, mi goli, bosi, udara po nogama, po cjevanicama... To su tako strašni bolovi, onako ispaćene... I onda ti to malo bude, nisi još došao u ćeliju, a ona ka Izlazi!, izlazi, ponovno da te tuču na hodniku. Uhvati te, tuče, kad nekoga dovede Hajde, kojega ćeš četnika? Ona je bila toliki hršum, ništa se nije razlikovala od ostalih muškaraca. …imala je duge noge, to uvijek spominjem, izrazito duge noge, jer tako je tukla tim nogama, silovito kao da je muško bilo, ko da je trenirala ove razne vježbe sportske. Ovaj njen pogled, ovaj tako prkosni pogled kojim je ona strijeljala s njim, kad je gledala, taj pogled i ovaj oblik lica kada ga gledaš bočno, mi je potpuno ostao u sjećanju. Samo kosa ovakva nije bila, ona je bila… bila je plava kosa, plava kosa, i imala je ovako na dnu kao uvrnuto, to se dobro sjećam i bila je kraća nego sada. Ali ovaj pogled lica, ovaj sokolski pogled, toliko je ona nas strijeljala… Što je imala, recimo, gadnu narav? Mi stojimo u ešalonu poredani, tko se njoj ne sviđa ili bez razloga, ona ti dođe i samo te pukne nogom, kad naiđe pored tebe, pukne te, samo te nabije na zid koliko je imala silovit udarac. I nos, nos, nema teorije da mi nije ostao dok sam živ, životom. Imala je tanja, tanka usta. Kod nas bi rekli da te žene s tankim ustima da su to mnogo zle žene, znate. Tako da su ta sjećanja ostala u mene urezana... Ali sigurno oči, bočna projekcija, nos i usta nikada se neće promijeniti u našem sjećanju.“ .
Prethodni svjedok
Slijedeći svjedok