Svjedok br. 14 VUKAN KOVAČ Spreman je ponoviti iskaz pred hrvatskim sudom. Adresa poznata Dalmatinskom komitetu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: „Vukan Kovač, jedan od zatočenika Lore iz 1992. godine. Zarobljen u selu Velja Međa. Nakon nekoliko dana boravka u Lori pojavila se i nekoliko puta navraćala i dolazila gospođa od Tome Duića, gospođa Tanja. Prvi put kad se pojavila mislili smo da je ili doktorica ili netko drugi. Međutim, jedan dan nas trojicu su izvukli vani, Tomo je sjedio na stepenicama, ona je nosila pendrek u ruci, pištolj za pasom, u uniformi policijskoj. Skinula nas je gole do kože i naredila da puzimo. Asfalt je bio toliko vruć da maltene se nije moglo izdržati. Mi smo tu puzali nekoliko puta tamo-ovamo. Kasnije su nas ustali, naredili da stanemo uz zid, okrenuti leđima prema njima. Licem u zid. Bili smo odmaknuti od zida otprilike jedan metar i on je rekao njoj Sad ih pobij!, čuli smo... za sebe govorim, čuo sam kako repetira pištolj. Bum! jednom, drugi put, treći put... no, na sebi ne osjećaš ništa ali krhotine od metaka, olovo, zabilo bi nam se po koži. Jedan od većih ožiljaka imam ovdje, to, međutim, bilo je pred 15 godina. Krv je počela da curi, no međutim ne smiješ ništa, moraš da stojiš. Kad sam se okrenuo, vide oni oboje da curi krv iz usana. I pita Što ti je to bilo? Ja šutim, ne govorim ništa. I ona uzme pendrek i udari po leđima Pitam te, što je bilo? Šutim. Kažem Vjerojatno od metaka. Kaže Kako od metaka, kad nitko nije pucao? Onda ona udari ponovno po leđima Je li netko pucao na tebe? Nije. Ja kad kažem Nije, ona ponovno udari , kaže Kako nije, kad sam ja pucala? Imaš sreću što te nisam ubila. I kasnije je ponovno počelo maltretiranje Lezi! Puzi! Lezi! Puzi! Koliko ti je! Kakav ti je! Ne bi mogao s njim ništa. Ti bi mogao dobro s njim. ... da siluješ, da ovo, da ono. Pa kakvi ste vi četnici, nemate s čim da... radite to i to. U jednom momentu, vjerojatno je i njoj dosadilo to sve skupa, naredi nam ponovno da legnemo. Ležali smo tu jedno vrijeme, i tako dalje. Ne smiješ ničim da mrdneš, ne smiješ ništa da radiš. Oni su među se tu ispušili nekolike cigarete, jednu, dvije, nemam pojma koliko je to trajalo, pet, deset minuta, ponovno bi se ustali i Tomo kaže E, kad nisi ti uspjela da ih pobiješ, sad ću ja da ih pobijem. I tako se ustao on, opalio isto dva, tri metka iz pištolja tamo u zid negdje. Prašina ona... ponovno poneki čuješ ono zuji oko ušiju. Ne znaš što se događa. I tako, to je trajalo možda jedno sat, sat i po vremena taj put. Kasnije mene lično nije ona zlostavljala, ali sam je viđao da dolazi unutar kruga zatvora. Kad smo došli u Kerestinec, doktorica koja nas je prihvatila tamo, nije mogla da vjeruje u kakvom stanju smo došli. Ovim riječima kaže Ne mogu da vjerujem da se ovo u mojoj Hrvatskoj događa. Žena je počela da plače i svu moguću pomoć medicinsku koju nam je ona mogla u tom momentu da dâ, dala nam je. Sve najbolje o toj doktorici. Jedina želja da se sastane s nama logorašima bi bila, ovdje da je ugostimo ovdje u Trebinju ili bilo gdje na nekom drugom mjestu, da izrazimo zahvalnost prema jednom dobrom, humanom čovjeku. Što se tiče lika koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, zahvaljujem se svim naporima novinara koji je uspio da nađe dotičnu Tanju. Lice kao lice nije promijenjeno, osim dužine kose i boje kose. Još da obuće uniformu koju je nosila tad, definitivno, ajde da je pokušamo obojit u neku plaviju kosu, dosta kraću, mislim da će je svaki zatvorenik iz Lore prepoznat.“ .
Svjedok br. 14 VUKAN KOVAČ Spreman je ponoviti iskaz pred hrvatskim sudom. Adresa poznata Dalmatinskom komitetu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: „Vukan Kovač, jedan od zatočenika Lore iz 1992. godine. Zarobljen u selu Velja Međa. Nakon nekoliko dana boravka u Lori pojavila se i nekoliko puta navraćala i dolazila gospođa od Tome Duića, gospođa Tanja. Prvi put kad se pojavila mislili smo da je ili doktorica ili netko drugi. Međutim, jedan dan nas trojicu su izvukli vani, Tomo je sjedio na stepenicama, ona je nosila pendrek u ruci, pištolj za pasom, u uniformi policijskoj. Skinula nas je gole do kože i naredila da puzimo. Asfalt je bio toliko vruć da maltene se nije moglo izdržati. Mi smo tu puzali nekoliko puta tamo-ovamo. Kasnije su nas ustali, naredili da stanemo uz zid, okrenuti leđima prema njima. Licem u zid. Bili smo odmaknuti od zida otprilike jedan metar i on je rekao njoj Sad ih pobij!, čuli smo... za sebe govorim, čuo sam kako repetira pištolj. Bum! jednom, drugi put, treći put... no, na sebi ne osjećaš ništa ali krhotine od metaka, olovo, zabilo bi nam se po koži. Jedan od većih ožiljaka imam ovdje, to, međutim, bilo je pred 15 godina. Krv je počela da curi, no međutim ne smiješ ništa, moraš da stojiš. Kad sam se okrenuo, vide oni oboje da curi krv iz usana. I pita Što ti je to bilo? Ja šutim, ne govorim ništa. I ona uzme pendrek i udari po leđima Pitam te, što je bilo? Šutim. Kažem Vjerojatno od metaka. Kaže Kako od metaka, kad nitko nije pucao? Onda ona udari ponovno po leđima Je li netko pucao na tebe? Nije. Ja kad kažem Nije, ona ponovno udari , kaže Kako nije, kad sam ja pucala? Imaš sreću što te nisam ubila. I kasnije je ponovno počelo maltretiranje Lezi! Puzi! Lezi! Puzi! Koliko ti je! Kakav ti je! Ne bi mogao s njim ništa. Ti bi mogao dobro s njim. ... da siluješ, da ovo, da ono. Pa kakvi ste vi četnici, nemate s čim da... radite to i to. U jednom momentu, vjerojatno je i njoj dosadilo to sve skupa, naredi nam ponovno da legnemo. Ležali smo tu jedno vrijeme, i tako dalje. Ne smiješ ničim da mrdneš, ne smiješ ništa da radiš. Oni su među se tu ispušili nekolike cigarete, jednu, dvije, nemam pojma koliko je to trajalo, pet, deset minuta, ponovno bi se ustali i Tomo kaže E, kad nisi ti uspjela da ih pobiješ, sad ću ja da ih pobijem. I tako se ustao on, opalio isto dva, tri metka iz pištolja tamo u zid negdje. Prašina ona... ponovno poneki čuješ ono zuji oko ušiju. Ne znaš što se događa. I tako, to je trajalo možda jedno sat, sat i po vremena taj put. Kasnije mene lično nije ona zlostavljala, ali sam je viđao da dolazi unutar kruga zatvora. Kad smo došli u Kerestinec, doktorica koja nas je prihvatila tamo, nije mogla da vjeruje u kakvom stanju smo došli. Ovim riječima kaže Ne mogu da vjerujem da se ovo u mojoj Hrvatskoj događa. Žena je počela da plače i svu moguću pomoć medicinsku koju nam je ona mogla u tom momentu da dâ, dala nam je. Sve najbolje o toj doktorici. Jedina želja da se sastane s nama logorašima bi bila, ovdje da je ugostimo ovdje u Trebinju ili bilo gdje na nekom drugom mjestu, da izrazimo zahvalnost prema jednom dobrom, humanom čovjeku. Što se tiče lika koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, zahvaljujem se svim naporima novinara koji je uspio da nađe dotičnu Tanju. Lice kao lice nije promijenjeno, osim dužine kose i boje kose. Još da obuće uniformu koju je nosila tad, definitivno, ajde da je pokušamo obojit u neku plaviju kosu, dosta kraću, mislim da će je svaki zatvorenik iz Lore prepoznat.“ .
Svjedok br. 14 VUKAN KOVAČ Spreman je ponoviti iskaz pred hrvatskim sudom. Adresa poznata Dalmatinskom komitetu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: „Vukan Kovač, jedan od zatočenika Lore iz 1992. godine. Zarobljen u selu Velja Međa. Nakon nekoliko dana boravka u Lori pojavila se i nekoliko puta navraćala i dolazila gospođa od Tome Duića, gospođa Tanja. Prvi put kad se pojavila mislili smo da je ili doktorica ili netko drugi. Međutim, jedan dan nas trojicu su izvukli vani, Tomo je sjedio na stepenicama, ona je nosila pendrek u ruci, pištolj za pasom, u uniformi policijskoj. Skinula nas je gole do kože i naredila da puzimo. Asfalt je bio toliko vruć da maltene se nije moglo izdržati. Mi smo tu puzali nekoliko puta tamo-ovamo. Kasnije su nas ustali, naredili da stanemo uz zid, okrenuti leđima prema njima. Licem u zid. Bili smo odmaknuti od zida otprilike jedan metar i on je rekao njoj Sad ih pobij!, čuli smo... za sebe govorim, čuo sam kako repetira pištolj. Bum! jednom, drugi put, treći put... no, na sebi ne osjećaš ništa ali krhotine od metaka, olovo, zabilo bi nam se po koži. Jedan od većih ožiljaka imam ovdje, to, međutim, bilo je pred 15 godina. Krv je počela da curi, no međutim ne smiješ ništa, moraš da stojiš. Kad sam se okrenuo, vide oni oboje da curi krv iz usana. I pita Što ti je to bilo? Ja šutim, ne govorim ništa. I ona uzme pendrek i udari po leđima Pitam te, što je bilo? Šutim. Kažem Vjerojatno od metaka. Kaže Kako od metaka, kad nitko nije pucao? Onda ona udari ponovno po leđima Je li netko pucao na tebe? Nije. Ja kad kažem Nije, ona ponovno udari , kaže Kako nije, kad sam ja pucala? Imaš sreću što te nisam ubila. I kasnije je ponovno počelo maltretiranje Lezi! Puzi! Lezi! Puzi! Koliko ti je! Kakav ti je! Ne bi mogao s njim ništa. Ti bi mogao dobro s njim. ... da siluješ, da ovo, da ono. Pa kakvi ste vi četnici, nemate s čim da... radite to i to. U jednom momentu, vjerojatno je i njoj dosadilo to sve skupa, naredi nam ponovno da legnemo. Ležali smo tu jedno vrijeme, i tako dalje. Ne smiješ ničim da mrdneš, ne smiješ ništa da radiš. Oni su među se tu ispušili nekolike cigarete, jednu, dvije, nemam pojma koliko je to trajalo, pet, deset minuta, ponovno bi se ustali i Tomo kaže E, kad nisi ti uspjela da ih pobiješ, sad ću ja da ih pobijem. I tako se ustao on, opalio isto dva, tri metka iz pištolja tamo u zid negdje. Prašina ona... ponovno poneki čuješ ono zuji oko ušiju. Ne znaš što se događa. I tako, to je trajalo možda jedno sat, sat i po vremena taj put. Kasnije mene lično nije ona zlostavljala, ali sam je viđao da dolazi unutar kruga zatvora. Kad smo došli u Kerestinec, doktorica koja nas je prihvatila tamo, nije mogla da vjeruje u kakvom stanju smo došli. Ovim riječima kaže Ne mogu da vjerujem da se ovo u mojoj Hrvatskoj događa. Žena je počela da plače i svu moguću pomoć medicinsku koju nam je ona mogla u tom momentu da dâ, dala nam je. Sve najbolje o toj doktorici. Jedina želja da se sastane s nama logorašima bi bila, ovdje da je ugostimo ovdje u Trebinju ili bilo gdje na nekom drugom mjestu, da izrazimo zahvalnost prema jednom dobrom, humanom čovjeku. Što se tiče lika koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, zahvaljujem se svim naporima novinara koji je uspio da nađe dotičnu Tanju. Lice kao lice nije promijenjeno, osim dužine kose i boje kose. Još da obuće uniformu koju je nosila tad, definitivno, ajde da je pokušamo obojit u neku plaviju kosu, dosta kraću, mislim da će je svaki zatvorenik iz Lore prepoznat.“ .
Prethodni svjedok
Slijedeći svjedok