Svjedok br. 18 JOVO LALOVIĆ Ovaj iskaz spreman je ponoviti pred hrvatskim sudom. Adresa poznata Dalmatinskom komitetu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: “Ja sam pukovnik Jovo Lalović. Zarobljen sam 16.6.1992.g. u Mostaru i prebačen sam u Vojni zatvor Lora. U tom logoru sam ostao sve do 14.8.1992. Sjećam se da je po noći dolazila žena srednje visine, otprilike oko 170 cm visine, da je bila blonda, da je imala crne oči i da je bila u uniformi i imala je štiklu, dugačku. I da je ona nas svaku noć tukla, onoliko koliko se njoj prohtjelo. I od tih udaraca imali smo posljedice, koje osjećamo i dandanas. Samo znamo da je dolazila u vrlo kasne sate, to znači od dva sata ujutro pa do 5 ili 6 sati ujutro, i da je ona nas u tom zloglasnom bloku C u posebnu sobu izvodila i ona nas je tukla do iznemoglosti, a posebno smo osjetili njenu štiklu koja je bila toliko tanka. Kad jedanput udari s tom štiklom, probije kožu i uđe u sve organe. Ja sam imao sreću pa moju kožu nije uspjela da probije, nego samo mi je ostavila debele ožiljke na koži i u dubinu koliko je koža mogla da uđe do organa, o čemu imam svu dokumentaciju sa nadležnih organa koji su me liječili poslije izlaska iz Lore. Obično bi dolazila sa stražarima. Stražari bi je uveli, a onda bi oni izašli i ona bi sama bila. Poneki put bi sa njom bio i jedan Hodžić, Musliman, zatvorenik, vojnik bivše JNA, rodom iz Srebrenice. Taj čovjek s njome skupa je najviše tukao po noći, nas, zatvorenike u bloku C. Taj njen muž, Tomislav Duić, je mene lično uvodio u svoju kancelariju. Stavio bi uređaj napona 220 volti, i priključio mi dio tog uređaja za noge, drugi za genitalije, a treći za uho. I onda bi uključio taj uređaj po jedno dva minuta. Poslije toga u mozgu... što sam sve osjećao to ja samo znam. I on bi to držao određeno vrijeme, poslije toga bi to sklanjao, pa bi me izveo ponovo u to dvorište gdje smo mi trčali u krug i ostalo, gdje bi ona nama određene komande izdavala, sa kojima smo mi u tom krugu radili po njenom naređenju. Pa poslije toga ponovo kod toga gospodina Duića, ponovno tu istu metodu. I tako u nedogled, po cijeli božji dan. Uvijek u uniformi i to u kasnim satima. U blok C bi dolazila sama s ovim gospodinom Hodžićem. Taj je imao ruku ko medvjed. Ma 110 kila. Kad te jednom rukom opali, odmah te unesvijesti. Oni su mi, Žarković i ostali, govorili da je ta gospođa isključivo njegova supruga zakonita, Tanja Duić. Pa svi zatvorenici koji su prije mene došli oni kažu da je to njegova supruga. (DK: Vidite, ona traži odštetu od novina, koje su o njoj loše pisale i nanijele joj duševnu bol…) A nju duša zabolila? Nju, krvnicu? Nema ona duše, ni ona ni Tomo. Da su imali dušu ne bi od nas radili što su htjeli. Ma kakva duša kad je ona svoju cipelu zabadala u ljudsko tijelo više od sedam, osam centimetara unutra. Moja koža (je) bila toliko jaka i elastična da je izdržala taj njen udarac. Ali nije od Gavrila, Gavrilu je prodrla u tkivo. Jer njena je peta bila vjerojatno debela, možda i centimetar odozdo, gdje je bio sami čelik, koji je probijao kožu. (DK: Da li Vas je kada tukla kakvom palicom?) Mene lično nije, ali jest druge zatvorenike. Umjesto palice, upotrebljavala je gumeno crijevo s kojim je tukla, koje kad te udari, dvaput te opaše. I toliko ti ostane ožiljak na tijelu da ti nemaš šanse za dva mjeseca da se to oporavi. Tijem je ona nas tukla. Nije samo mene nego stotine njih koji su prošli Loru.” .
Svjedok br. 18 JOVO LALOVIĆ Ovaj iskaz spreman je ponoviti pred hrvatskim sudom. Adresa poznata Dalmatinskom komitetu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: “Ja sam pukovnik Jovo Lalović. Zarobljen sam 16.6.1992.g. u Mostaru i prebačen sam u Vojni zatvor Lora. U tom logoru sam ostao sve do 14.8.1992. Sjećam se da je po noći dolazila žena srednje visine, otprilike oko 170 cm visine, da je bila blonda, da je imala crne oči i da je bila u uniformi i imala je štiklu, dugačku. I da je ona nas svaku noć tukla, onoliko koliko se njoj prohtjelo. I od tih udaraca imali smo posljedice, koje osjećamo i dandanas. Samo znamo da je dolazila u vrlo kasne sate, to znači od dva sata ujutro pa do 5 ili 6 sati ujutro, i da je ona nas u tom zloglasnom bloku C u posebnu sobu izvodila i ona nas je tukla do iznemoglosti, a posebno smo osjetili njenu štiklu koja je bila toliko tanka. Kad jedanput udari s tom štiklom, probije kožu i uđe u sve organe. Ja sam imao sreću pa moju kožu nije uspjela da probije, nego samo mi je ostavila debele ožiljke na koži i u dubinu koliko je koža mogla da uđe do organa, o čemu imam svu dokumentaciju sa nadležnih organa koji su me liječili poslije izlaska iz Lore. Obično bi dolazila sa stražarima. Stražari bi je uveli, a onda bi oni izašli i ona bi sama bila. Poneki put bi sa njom bio i jedan Hodžić, Musliman, zatvorenik, vojnik bivše JNA, rodom iz Srebrenice. Taj čovjek s njome skupa je najviše tukao po noći, nas, zatvorenike u bloku C. Taj njen muž, Tomislav Duić, je mene lično uvodio u svoju kancelariju. Stavio bi uređaj napona 220 volti, i priključio mi dio tog uređaja za noge, drugi za genitalije, a treći za uho. I onda bi uključio taj uređaj po jedno dva minuta. Poslije toga u mozgu... što sam sve osjećao to ja samo znam. I on bi to držao određeno vrijeme, poslije toga bi to sklanjao, pa bi me izveo ponovo u to dvorište gdje smo mi trčali u krug i ostalo, gdje bi ona nama određene komande izdavala, sa kojima smo mi u tom krugu radili po njenom naređenju. Pa poslije toga ponovo kod toga gospodina Duića, ponovno tu istu metodu. I tako u nedogled, po cijeli božji dan. Uvijek u uniformi i to u kasnim satima. U blok C bi dolazila sama s ovim gospodinom Hodžićem. Taj je imao ruku ko medvjed. Ma 110 kila. Kad te jednom rukom opali, odmah te unesvijesti. Oni su mi, Žarković i ostali, govorili da je ta gospođa isključivo njegova supruga zakonita, Tanja Duić. Pa svi zatvorenici koji su prije mene došli oni kažu da je to njegova supruga. (DK: Vidite, ona traži odštetu od novina, koje su o njoj loše pisale i nanijele joj duševnu bol…) A nju duša zabolila? Nju, krvnicu? Nema ona duše, ni ona ni Tomo. Da su imali dušu ne bi od nas radili što su htjeli. Ma kakva duša kad je ona svoju cipelu zabadala u ljudsko tijelo više od sedam, osam centimetara unutra. Moja koža (je) bila toliko jaka i elastična da je izdržala taj njen udarac. Ali nije od Gavrila, Gavrilu je prodrla u tkivo. Jer njena je peta bila vjerojatno debela, možda i centimetar odozdo, gdje je bio sami čelik, koji je probijao kožu. (DK: Da li Vas je kada tukla kakvom palicom?) Mene lično nije, ali jest druge zatvorenike. Umjesto palice, upotrebljavala je gumeno crijevo s kojim je tukla, koje kad te udari, dvaput te opaše. I toliko ti ostane ožiljak na tijelu da ti nemaš šanse za dva mjeseca da se to oporavi. Tijem je ona nas tukla. Nije samo mene nego stotine njih koji su prošli Loru.” .
Svjedok br. 18 JOVO LALOVIĆ Ovaj iskaz spreman je ponoviti pred hrvatskim sudom. Adresa poznata Dalmatinskom komitetu. TRANSKRIPT VIDEO ISKAZA: “Ja sam pukovnik Jovo Lalović. Zarobljen sam 16.6.1992.g. u Mostaru i prebačen sam u Vojni zatvor Lora. U tom logoru sam ostao sve do 14.8.1992. Sjećam se da je po noći dolazila žena srednje visine, otprilike oko 170 cm visine, da je bila blonda, da je imala crne oči i da je bila u uniformi i imala je štiklu, dugačku. I da je ona nas svaku noć tukla, onoliko koliko se njoj prohtjelo. I od tih udaraca imali smo posljedice, koje osjećamo i dandanas. Samo znamo da je dolazila u vrlo kasne sate, to znači od dva sata ujutro pa do 5 ili 6 sati ujutro, i da je ona nas u tom zloglasnom bloku C u posebnu sobu izvodila i ona nas je tukla do iznemoglosti, a posebno smo osjetili njenu štiklu koja je bila toliko tanka. Kad jedanput udari s tom štiklom, probije kožu i uđe u sve organe. Ja sam imao sreću pa moju kožu nije uspjela da probije, nego samo mi je ostavila debele ožiljke na koži i u dubinu koliko je koža mogla da uđe do organa, o čemu imam svu dokumentaciju sa nadležnih organa koji su me liječili poslije izlaska iz Lore. Obično bi dolazila sa stražarima. Stražari bi je uveli, a onda bi oni izašli i ona bi sama bila. Poneki put bi sa njom bio i jedan Hodžić, Musliman, zatvorenik, vojnik bivše JNA, rodom iz Srebrenice. Taj čovjek s njome skupa je najviše tukao po noći, nas, zatvorenike u bloku C. Taj njen muž, Tomislav Duić, je mene lično uvodio u svoju kancelariju. Stavio bi uređaj napona 220 volti, i priključio mi dio tog uređaja za noge, drugi za genitalije, a treći za uho. I onda bi uključio taj uređaj po jedno dva minuta. Poslije toga u mozgu... što sam sve osjećao to ja samo znam. I on bi to držao određeno vrijeme, poslije toga bi to sklanjao, pa bi me izveo ponovo u to dvorište gdje smo mi trčali u krug i ostalo, gdje bi ona nama određene komande izdavala, sa kojima smo mi u tom krugu radili po njenom naređenju. Pa poslije toga ponovo kod toga gospodina Duića, ponovno tu istu metodu. I tako u nedogled, po cijeli božji dan. Uvijek u uniformi i to u kasnim satima. U blok C bi dolazila sama s ovim gospodinom Hodžićem. Taj je imao ruku ko medvjed. Ma 110 kila. Kad te jednom rukom opali, odmah te unesvijesti. Oni su mi, Žarković i ostali, govorili da je ta gospođa isključivo njegova supruga zakonita, Tanja Duić. Pa svi zatvorenici koji su prije mene došli oni kažu da je to njegova supruga. (DK: Vidite, ona traži odštetu od novina, koje su o njoj loše pisale i nanijele joj duševnu bol…) A nju duša zabolila? Nju, krvnicu? Nema ona duše, ni ona ni Tomo. Da su imali dušu ne bi od nas radili što su htjeli. Ma kakva duša kad je ona svoju cipelu zabadala u ljudsko tijelo više od sedam, osam centimetara unutra. Moja koža (je) bila toliko jaka i elastična da je izdržala taj njen udarac. Ali nije od Gavrila, Gavrilu je prodrla u tkivo. Jer njena je peta bila vjerojatno debela, možda i centimetar odozdo, gdje je bio sami čelik, koji je probijao kožu. (DK: Da li Vas je kada tukla kakvom palicom?) Mene lično nije, ali jest druge zatvorenike. Umjesto palice, upotrebljavala je gumeno crijevo s kojim je tukla, koje kad te udari, dvaput te opaše. I toliko ti ostane ožiljak na tijelu da ti nemaš šanse za dva mjeseca da se to oporavi. Tijem je ona nas tukla. Nije samo mene nego stotine njih koji su prošli Loru.” .
Prethodni svjedok
Slijedeći svjedok