Može li se nakon konclogora i smrti pisati lijepa književnost

Može li se nakon konclogora i smrti pisati lijepa književnost

Napisao židovski filozof
da je poslije koncentracijskih logora
nemoguće pisati poeziju
Ne znam za njega
al mene bogami krenulo
.

Boris Dežulović, Pjesme iz Lore

Trebalo je to biti sasvim obično predstavljanje knjige – uobičajena špranca, kako to već ide, red panegirika i titranja jaja, red čitanja odabranih pasusa i razgovora s autoricom pa zatim red fotografiranja, posveta i autograma – jedno od onih na koje dođete pa onda za tjedan i pol najkasnije zaboravite da ste bili. Knjige i književne večeri u nas, znate i sami, baš i nisu nešto što ćete pamtiti do kraja života.

Od svega je, međutim, barem za četvero upućenijih u gotovo ispunjenoj dvorani - što zbog same koncepcije u kojoj je, eto, bilo nemoguće postaviti pitanje, što zbog mračne prošlosti glavne zvijezde - ispalo nešto što bi se po svom učinku moglo okarakterizirati kao šaka u oko. Pljuvačka u lice. Zvonki šamar što je žario obraze i jutro poslije.

Crni kaput Tanje Belobrajdić

Naime, povodom Dana sjećanja na Vukovar i Mjeseca hrvatske knjige, Centar izvrsnosti za hrvatski jezik i Elektrostrojarska škola Varaždin prošloga su utorka organizirali predstavljanje romana Crni kaput, vukovarske spisateljice Tanje Belobrajdić.

Nakon uvodnih riječi domaćina, profesorice i voditeljice CIH-a Valentine Šinjori i ravnatelja škole Igora Kosa, koji se obratio okupljenima inspirativnim govorom o nužnosti sjećanja i nastojanju da se stradanja i patnje s početka devedesetih ne ponove – ne sluteći pritom, ili se barem praveći tako, da je uzrok pojedinih patnji bliže nego što bi netko mogao i pomisliti, štoviše, da sjedi tek metar i pol dalje – roman su predstavile sama autorica i urednica Lilijana Radobuljac.

U najkraćem, riječ je o romanu koji je ušao u finale VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Posvećen je Ivici Vučiću, jednom od dvanaestorice redarstvenika poginulih u Borovu Selu, koji po riječima autorice nije izgledao kao netko tko čita knjige.

Dirljiva priča o malim ljudima u vrtlogu besmisla

Dirljiva je to priča, kako je naznačila urednica, o malim ljudima u vrtlogu besmisla i bešćutnosti koji ni u u ratu ne gube osobine čovjeka. Ne treba stoga čuditi što tekst pršti rafiniranim humorom. U hudim vremenima, znamo, smijeh se nameće kao jedini lijek.

Priča je to o vremenima kada su susjedi preko noći postajali komšije i o vječnoj borbi čovjeka da ostane Čovjekom. Ispričana iz rakursa mlade žene iz Vukovara koja je uspjela preživjeti sve neprijateljske zasjede i minska polja, žeđ i glad, zimu i mraz, i koja je usprkos svemu, kako nekad, tako i danas, ostala žena sa stavom. Tanja sa stavom!

I sve bi to bilo lijepo - strašno i potresno, ali opet na kraju sretno i lijepo - bilo bi to, kažem, sasvim obično predstavljanje knjige, samo kada ne bismo znali – a pouzdano znam da su i neki od organizatora znali, budući da ih je na to upozorila moja draga prijateljica, uvijek budna profesorica Jordanka Horvat – tko je zapravo Tanja Belobrajdić.

Anđeo smrti i njegova žena

Nije to, na kraju krajeva, tako teško doznati, ne treba čovjek biti inspektor Columbo, dovoljno je samo upisati ime u internetsku tražilicu i sve će vam postati jasnije. Tanja sa stavom možda vam je poznatija pod prezimenom Duić - bivša je žena Tomislava Duića, nekadašnjeg upravitelja Lore, splitskog vojno-istražnog centra, čitaj logora smrti – ili pod nadimkom Anđeo smrti iz Lore.

Sjećate se, vjerujem, Lore, nije tajna, snimljeni su o tome filmovi i napisane knjige. Riječ je o konclogoru u kojem su zatvorenici mučeni puštanjem struje kroz genitalije, guranjem petožilnih kablova u anus, zatvaranjem u kućice za pse, rezanjem prstiju, tjeranjem na međusobne spolne odnose i tako dalje.

Na temelju iskaza dvadeset i četvero svjedoka Dalmatinski komitet za ljudska prava upravo je protiv Tanje Belobrajdić podnio kaznenu prijavu zbog bestijalnog mučenja i ratnog zločina protiv zatvorenika.

Svjedočanstva zatvorenika

Svjedok V.K., bivši logoraš: 'Nekoliko puta navraćala je gospođa od Tome Duića. Prvi put kada se pojavila mislili smo da je doktorica ili netko drugi. Međutim, jedan dan nas trojicu su izvukli vani. Tomo je sjedio na stepenicama, ona je nosila pendrek u ruci, pištolj za pasom, u uniformi policijskoj. Skinula nas je do gole kože i naredila da puzimo.'

Svjedok G.P., bivši logoraš: 'Od Tome Duića supruga došla je jednoga dana u zatvor. I tražila mene. Hoće da vidi oficira, ovi nisu interesantni ostali. Njih je već pobila koliko... I onda su me vezali za dvije cijevi od radijatora i onda je ona došla, ubi me...'

Svjedok br.259/94-6: 'Strujom su najviše mučili zatvorenike Anđelko i njegov drug s kojim je stalno bio, a naročito je to volio činiti Tomo Duić, upravnik zatvora. U ovoj vrsti mučenja je naročito uživala žena Tome Duića koja je bila vojni policajac jer je u takvoj uniformi dolazila. Pored toga ona je uživala da pita zatvorenike 'hoćeš li pizde', a zatim bi snažno udarala po spolnim organima pošto bi nas natjerala da raširimo noge.'

Do suđenja nikada nije došlo

Ovo su, dakako, tek neki od iskaza svjedoka. Do suđenja Tanji Belobrajdić, međutim, nikada nije došlo. A čak i da jest, pitanje je kako bi ono izgledalo, ako imamo na umu da je suđenje ostalim optuženicima iz Lore farsom učinio upravo sudac Slavko Lozina koji je ročišta započinjao Thompsonovim numerama i čestitkama nogometnoj reprezentaciji, a zaključivao duhovitim zaključcima kako mrcvarenja o kojima pričaju svjedoci ne bi preživio ni Rambo.

Sve to, kako vidite, razlog je zašto prošlotjedna priredba u Hallerovoj aleji nije mogla ostati u okvirima pukog i sasvim običnog predstavljanja knjige. Bilo je, ne kažem, i dosad pisaca koji su se oduševljavali raznim opačinama, od Knuta Hamsuna, preko Pirandella, do Ezre Pounda. O tome je sjajno pisao pokojni Mirko Kovač u knjizi Elita gora od rulje. Razlika je samo u tome što su oni bili i ostali tek simpatizeri zločinačkih režima.

Ovo je, međutim, prvi slučaj, barem koliko je meni poznato, da o lijepoj književnosti i o tome kako se ostaje Čovjekom govori netko, i to s pozicije moralne superiornosti, čije su ruke, ako je vjerovati svjedocima, bile poprskane krvlju.

Hoće li neki od budućih romana biti posvećen i Bojanu Vesoviću?

Ako je od predstavljanja knjige Crni kaput ipak bilo neke koristi, onda u tu korist možemo ubrojiti tek spoznaju, posve suprotnu tvrdnji Theodora Adorna, kako je poslije koncentracijskih logora moguće pisati ne samo poeziju, već i romane.

Bilo bi stoga vrlo zanimljivo čuti hoće li možda neki od budućih romana Tanje Belobrajdić biti posvećen, recimo, Bojanu Vesoviću, osamnaestogodišnjem mladiću koji je zrak zadnji puta uhvatio baš u njenoj Lori 1992. nakon što je prethodno doslovce poludio od bolova uzrokovanih nemilosrdnim maltretiranjem.

Dok čekamo odgovor, pri ruci neka nam bude, kao stalna opomena, kultna Dežulovićeva zbirka Pjesme iz Lore. S njome smo započeli, s njome ćemo, red je, i završiti.

Dim

Kažu da su se Nijemci
poslije rata branili da
nisu znali što se vani
događa da nisu znali za
logore genocid i holokaust
građani maloga gradića
Dachaua kraj M
ünchena
recimo nisu imali
pojma ni o čemu
nisu kao ništa vidjeli
nisu kao ništa čuli
samo da su ćutili dim
ali nisu znali
da je to krematorij
da je to miris
ljudskih duša
Vama to možda zvuči
smiješno ali ja sam
svjedok da je to fakat
moguće evo cijelu
devedeset drugu ja sam
bio u Vojnoj policiji
u Lori i vjerovali
vi meni ili ne nismo mi
unutra imali pojma
što se vani događa
nismo imali pojma
ni o čemu
nismo ništa vidjeli
nismo ništa čuli
ma što čuli nismo
mi od zapomaganja
ništa jebote
ni mogli
čuti

Saved from http://varazdinski.rtl.hr/kultura/branko-detelj-moze-li-se-nakon-konclogora-i-smrti-pisati-lijepa-knjizevnost
Tue Dec 01 2015 21:16:33 GMT+0100 (Central European Standard Time)
Saved by UnMHT Ver.8.0.0